Jahorina pod više od 2,5 metra snijega: Zime kada je planina gotovo nestajala u bjelini

Sredinom februara 1975. godine Jahorinu je zahvatio snježni talas koji je trajao danima. Snijeg je nastavio da pada sve do početka marta, a planinu je na kraju prekrivao snježni pokrivač deblji od dva i po metra. Taj događaj samo je jedno poglavlje u istoriji starih jahorinskih zima, kada su se snježni smetovi mjerili metrima, a tragovi snijega ponegdje ostajali do ljeta.

To objašnjava zašto je zimska sezona nekada posmatrana kao period koji može trajati praktično pola godine. U starijim opisima Jahorine snijeg nije bio epizoda koja traje nekoliko sedmica, već element koji je mjesecima određivao život planine.

Smetovi su mogli biti mnogo dublji

Posebno su impresivni opisi Ljuba Mihića o djelovanja vjetra. Na otvorenim dijelovima Gole Jahorine vjetar je premještao ogromne količine snijega i stvarao smetove koji su bili mnogo viši od prosječne dubine pokrivača.

Mihić navodi da su pojedini smetovi mogli dostići do devet metara, a opisuje i situacije u kojima su se oko žičare pravili duboki snježni usjeci, pa čak i prolazi kroz snijeg. Takve brojke treba čitati kao istorijski zapis autora i svjedočenja ljudi koji su tada živjeli i radili na planini, jer Jahorina u to vrijeme nije imala stalna meteorološka mjerenja kakva imamo danas.

Vjetar je stvarao i potpuno drugačiji pejzaž od onoga koji bi proizvela samo količina novog snijega. Na jednom mjestu mogao je ogoliti površinu, a nekoliko desetina metara dalje napraviti zid od sabijenog snijega visok nekoliko metara.

Snijeg je dočekivao ljeto

Možda najneobičniji dio starih zapisa odnosi se na trajanje snijega. Mihić prenosi svjedočenje Trifka Pavlovića da je bilo godina kada se u dubokim uvalama Jahorine snijeg zadržavao tokom cijelog ljeta. Takođe piše da je u zaklonjenim snježanicima mogao ostati dugo nakon što bi ostatak planine ozelenio.

Takva mjesta nastajala su tamo gdje reljef štiti snijeg od direktnog Sunca i gdje vjetar tokom zime nagomila velike količine. Mihić navodi da se snijeg na sjevernim padinama i skrovitim mjestima zadržavao znatno duže nego na izloženim vrhovima, ponekad toliko dugo da bi se približio novom jesenjem snijegu.

Stari opis Jove Popovića iz 1935. godine dodatno dočarava tadašnju sliku Gole Jahorine: visoke glavice sredinom zime bile su pod stvrdnutim snijegom i injem, dok je planina ostajala pod debelim snježnim pokrivačem od decembra do kraja aprila.

Kada zima više nije bila samo lijepa

Dubok snijeg nije značio samo idealne uslove za skijanje. Stare jahorinske zime znale su biti ozbiljno opasne.

Jedan od najtežih događaja koji Mihić bilježi dogodio se 1964. godine. Petko Obućina, koji je radio na žičari kod Cvijana Golijanina, krenuo je iz Crne Rijeke prema Goloj Jahorini na posao. Zahvatili su ga sjeverni vjetar i snažna vijavica, dok je temperatura bila ispod –20 °C. Snijeg se oko njega gomilao sve dok ga smet nije potpuno zatrpao. Njegovo tijelo pronađeno je četvrtog dana potrage.

Ovaj događaj pokazuje koliko je život na planini prije savremene infrastrukture bio drugačiji. Danas postoje uređeni putevi, prognoze, mobilne komunikacije, spasilačke službe i mehanizacija. Tada je nekoliko kilometara puta kroz vijavicu moglo predstavljati borbu za život.

Jahorina nije imala meteorološku stanicu

Zanimljivo je da su mnogi istorijski podaci o klimi Jahorine nastali u vrijeme kada planina nije imala stalnu meteorološku stanicu. Mihić navodi da su mjerenja na Jahorini vršena približno od februara 1962. do februara 1963. godine, nakon čega su prekinuta. Za širu analizu koristio je podatke sa Bjelašnice, Čemerna, Vrela Prače, Pala, Sarajeva i drugih okolnih stanica.

Zbog toga dio podataka o ekstremnim visinama snijega potiče iz kombinacije tadašnjih proračuna, prospekata i svjedočenja ljudi koji su na Jahorini proveli decenije. To ne umanjuje njihovu vrijednost, ali je važno razlikovati ih od današnjih automatskih meteoroloških mjerenja.

Mihić, recimo, prenosi da su Petar Karić i Obren Golijanin, koji su godinama boravili na planini, tvrdili da snijeg na Jahorini stiže veoma rano. Njihova iskustva uklapaju se u tadašnje podatke prema kojima se snježni pokrivač zadržavao kroz veći dio hladne polovine godine.

Zima 1975. kao slika jedne drugačije Jahorine

Zbog toga je snježni talas iz 1975. zanimljiviji od same brojke od 2,5 metra. On nas vraća u period kada je Jahorina bila mnogo manje izgrađena, kada su jednosjedi i stari ski-liftovi bili osnovna infrastruktura, a borba sa snijegom bila svakodnevni dio života.

Tada je više od dva i po metra snijega moglo potpuno promijeniti izgled planine. Vjetar bi od njega napravio višemetarske smetove, zaklonjene uvale čuvale bi snijeg mjesecima, a prolazak do objekata i žičara zavisio je od ljudi koji su planinu poznavali mnogo bolje nego što su poznavali vremensku prognozu.

Danas Jahorinu poznajemo kao savremeni skijaški centar. Ali ispod te slike nalazi se mnogo starija priča o planini na kojoj su zime znale trajati mjesecima, snijeg se mjerio metrima, a poneki bijeli tragovi dočekivali i ljeto.