Ako se pitate šta čini Jahorinu posebnom u odnosu na druge planine Balkana, odgovor je – Gola Jahorina. To nije samo naziv, nego i slika jedne od najimpozantnijih planinskih visoravni Bosne i Hercegovine, gdje šuma prestaje, a pogled se otvara na travnate prostranstva i snježne padine koje se ljeti zelene, a zimi zatrpaju snijegom dubokim i do jedan metar.

Gola Jahorina prostire se u dužini od oko 15 kilometara, sa širinom od 4 do 5 kilometara. Ona predstavlja centralni masiv Jahorine. Ta golema visoravan je vijekovima bila prepoznatljiva po svom jedinstvenom pejzažu i životnim uslovima koje pruža – ljeti bujne pašnjake, a zimi nepregledne terene pod snijegom. Upravo zbog toga, Gola Jahorina je opjevana i u narodnoj pjesmi:

„Kolika je Jahorina planina,
Siv je soko preletjeti ne može.
A kamo li dobar junak na konju.“



Gola Jahorina nije samo visoravan, već i lanac vrhova koji je okružuju. Najviši među njima je Kraljičino Guvno sa 1913 metara nadmorske visine. Tu su i Košuta (1909 m), Lokvanjsko brdo ili Klekovo brdo (1913 m), Trijeska (1806 m), te poznata Ogorjelica, koja se u savremenim mjerenjima izdvaja kao najviši vrh Jahorine sa 1916 metara.

Sastav stijena Jahorine svjedoči o starim vremenima kada su se smjenjivala geološka doba. U dnu se nalaze paleozojski slojevi: verfenski pješćari, kvarcit i crveni pješćari. Preko njih naslagani su trijaski krečnjaci i dolomiti, koji su oblikovali površinu visoravni i njezinih glavica. Upravo zbog ovakvog sastava, Jahorina obiluje ponorima, vrtačama i izvorima koji se pojavljuju na prijelazu između različitih slojeva stijena.



Ta kombinacija stijena je razlog zašto Jahorina ima brojne izvore pitke vode, ali i poniranje – voda se slijeva u podzemlje, a potom ponovo izbija u vidu izvora. Tako nastaju potoci i rijeke koji odlaze prema Bosni s jedne, ili prema Drini s druge strane. Među najpoznatijim izvorima na obodu Jahorine su Vukelina voda, Leletovo vrelo, Godijevo vrelo i izvori Bistrice i Prače, čije vode danas napajaju Pale i Sarajevo.

Ono što Golu Jahorinu čini posebnom nisu samo vrhovi i geologija, već i ljudi koji su vijekovima živjeli uz planinu. Pastiri iz okolnih sela – Vrhprače i Crne Rijeke – izgonili su ovce i krave na ljetnu ispašu. Trava je tu bujna i bogata ljekovitim biljem, te su tu podizali male katune – čobanske kolibe. Građene od brvana, bile su toliko male da se u njih mogao uvući samo pastir. Zimi su se kolibe gubile pod snježnim nanosima, dok su ljeti bile utočište od vjetra i kiše. Mnogi seljaci puštali su svoja goveda bez stalnog nadzora, obilazeći ih tek jednom sedmično da im donesu so.



Danas tih koliba nema, ali priče o njima i dalje žive u sjećanjima starijih mještana i u knjigama koje bilježe prošlost planine.

Gola Jahorina nosi taj naziv jer iznad visine od oko 1700 metara šuma prestaje. Dok su niži dijelovi Jahorine prekriveni gustom šumom bukve, jele i smrče, visoravan ostaje travnata. U prošlosti su se na ovim visinama nalazile i grupe javorovog drveća. Posebno rijetko i danas gotovo nestalo drvo je grčki javor, koje se ovdje nalazilo na sjevernoj granici svoga rasprostranjenja. Danas se može vidjeti vrlo rijetko, dok travnate površine dominiraju cijelim prostorom.



Vegetacija je, međutim, bogata – borovnice, maline, kupine, jagode i razne ljekovite biljke šire se visoravni, a među njima se krije i rijetka mala alpska ljubičica (Viola biflora). Upravo ta raznovrsnost biljnog svijeta čini Golu Jahorinu mjestom koje oduševljava botaničare, planinare i sve ljubitelje prirode.

Zbog svoje ljepote i impozantnog izgleda, Gola Jahorina i dalje budi strahopoštovanje. S nje se pružaju pogledi koji ostavljaju bez daha, a svaki njen vrh priča priču dugu milionima godina – priču o planini koja se oblikovala kroz geološke epohe, a koju su ljudi pretvorili u mjesto ispaše, skijanja i legendi.