Danas je produženi vikend već ozbiljan odmor. A u julu 1971. prosječan gost hotela „Jahorina“ boravio je na planini čak 31,2 dana. Kako se tada ljetovalo, koliko je to moglo da košta i zašto je Jahorina važila za „vazdušnu banju“?
Zamislite da početkom jula stignete na Jahorinu, raspakujete kofere – i ne razmišljate o povratku sve do avgusta.
Ne dvije noći. Ne sedam dana. Ne standardnih deset dana godišnjeg odmora. Čitav mjesec.
Upravo tako izgleda jedan od najneobičnijih statističkih podataka iz istorije turizma na Jahorini.
Prema sačuvanim podacima prosječan gost hotela „Jahorina“ u julu 1971. godine boravio je na planini 31,2 dana. U avgustu je prosjek bio 28,3 dana.
Samo 75 gostiju, ali 2.345 noćenja
Najzanimljiviji dio priče krije se u tabeli turističkog prometa hotela „Jahorina“ za 1971. godinu.
U julu je zabilježeno svega 75 posjetilaca. Ali tih 75 ljudi ostvarilo je čak 2.345 noćenja. U avgustu je bilo 85 gostiju i 2.412 noćenja.
Zato prosjek nije rezultat nekoliko neobično dugih boravaka koji su „pokvarili statistiku“. Čitava struktura ljetne sezone bila je drugačija.
Jun: prosječno 16,2 dana. Jul: 31,2 dana. Avgust: 28,3 dana. Septembar: 18,7 dana.
A onda pogledajte zimu. U februaru 1971. hotel je imao 326 posjetilaca, više od četiri puta nego u julu, ali je prosječan gost ostajao samo četiri dana.
Drugim riječima, zimski gost dolazio je da skija. Ljetni gost dolazio je – da živi na planini neko vrijeme.
Ljeto duže od zime
Podaci za 1971. otkrivaju još jednu neobičnost.
Ljetna sezona hotela „Jahorina“ trajala je 120 dana, dok je zimska trajala 80 dana.
Za ljeto navodi prosječnu iskorištenost smještajnih kapaciteta od čak 106,1 odsto, dok je zimska iznosila 60 odsto. Broj veći od 100 odsto vjerovatno proizlazi iz tadašnjeg načina obračuna raspoloživih i dodatnih ležajeva.
Već 1973. odnos je bio još jasniji: i ljetna i zimska sezona trajale su po 120 dana, uz iskorištenost od 70 odsto ljeti i 66 odsto zimi.
Ali koliko je mjesec dana odmora koštao?
Tu dolazimo do pitanja koje se samo nameće. Ako je neko ostajao 31 dan – ko je to mogao da plati?
Za hotel „Jahorina“ nemamo pronađen sačuvan cjenovnik iz ljeta 1971. godine i bilo bi pogrešno tvrditi da znamo tačnu cijenu.
Ali imamo vrlo dobre podatke o tadašnjim cijenama ljetovanja u Jugoslaviji. NIN je 15. avgusta 1971. pisao o cijenama pansiona koje je nudila Zajednica za odmor radnika iz Beograda.
Najjeftiniji pansion koštao je oko 36 dinara dnevno, najskuplji oko 80 dinara, a prosjek ponude kretao se oko 45 do 50 dinara po osobi dnevno.
Drugi istorijski izvori daju sličnu sliku. Puni pansion u nekim komercijalnim objektima mogao se naći za oko 55–60 dinara dnevno.
Dakle, pokušajmo samo računicu – ne kao cijenu hotela „Jahorina“, nego kao ilustraciju tadašnje vrijednosti odmora.
Ako je pansion koštao 45 dinara:
31,2 × 45 = 1.404 dinara.
Ako je koštao 50 dinara:
31,2 × 50 = 1.560 dinara.
Prosječna mjesečna plata u Jugoslaviji 1971. iznosila je približno 1.563 dinara.
Drugim riječima, mjesec dana pansiona po prosječnoj tadašnjoj cijeni mogao je koštati otprilike — jednu prosječnu mjesečnu platu po osobi.
Nije baš bilo jeftino
To mijenja sliku o „dobrim starim vremenima“ u kojima je navodno svako mogao bezbrižno provesti mjesec dana na odmoru.
Nije mogao. NIN je upravo 1971. pisao o radnicima koji nisu mogli da priušte ljetovanje.
Dvonedjeljni odmor od približno 650 dinara po osobi već je predstavljao ozbiljan izdatak, posebno za porodicu.
Ali postojao je važan detalj tadašnjeg sistema: sindikati, preduzeća i radni kolektivi često su subvencionisali odmor.
Postojala su radnička odmarališta, regresi i aranžmani u kojima je preduzeće snosilo dio troškova. U pojedinim primjerima iz 1971. radnicima se nadoknađivalo 50 ili čak 60 odsto cijene pansiona.
Zato cijena na cjenovniku i stvarni iznos koji je radnik plaćao nisu uvijek bili isto.
I vjerovatno upravo tu treba tražiti dio odgovora na pitanje kako su tako dugi boravci bili mogući.
