Na planini na kojoj se zimi obično provjerava jesu li šal i rukavice na svom mjestu, nekada je bilo i skijaša kojima je od čitave opreme za sunčanje bio dovoljan jedan par pancerica. Ostalo su, u Bobanovim rupama, prepuštali suncu.
Zvuči kao dosjetka iz društva koje je predugo sjedilo poslije skijanja. Ipak, stara Jahorina pamti i takav običaj: sunčanje bez odjeće, usred snijega. Dok je jedne mamio još jedan spust, drugi su pronalazili svoj komad zimskog sunca i pravili pauzu po sasvim drugačijim pravilima.
U toj priči nema velikog odmarališta s natpisom na ulazu. Ima nekoliko skijaša, snježnih udubljenja i terasica koje su uredili sami. Pancerice su ostajale na nogama. Kaput, džemper i sve ostalo mogli su da sačekaju.
Rupe koje su dobile učiteljevo ime
Bobanove rupe nalaze se na visoravni Gole Jahorine. To su karakteristične vrtače, udubljenja u planinskom terenu, koja su tokom sunčanih zimskih dana privlačila skijaše. Tu se zastajalo, učilo i odmaralo.
Njihovo ime čuva uspomenu na Bobana Ilića, učitelja skijanja koji je na taj dio planine dovodio svoje đake. Prije nego što je Boban postao dio naziva, mjesto se zvalo jednostavno – Rupe. Sasvim praktično ime, kakva planinci često daju predjelima koje dobro poznaju.
A onda je čovjek koji je tu podučavao skijanju ostavio trag i u imenu. Rupe su postale Bobanove. Lijepa je to vrsta planinskog spomenika: nema postamenta ni ploče, a ime putuje svaki put kad neko izgovori kuda je krenuo.
Sunčalište koje su skijaši napravili sami
Upravo su u tim udubljenjima pojedini skijaši uredili mjesta za nudističko sunčanje na snijegu. Nisu čekali da im neko napravi terasu: stvorili su je sami, prema svom ukusu i raspoloženju.
Neobičnost prizora stane u jednu sitnicu. Čovjek bi očekivao da se za sunčanje prvo izuju teške skijaške cipele. U Bobanovim rupama one su bile baš ono što se zadržavalo. Sve ostalo moglo je da bude višak.
Koliko je taj običaj bio raširen i koliko se dugo održao, ova mala priča ne otkriva. Dovoljno je da sačuva jedan neočekivan prizor iz života planine, daleko od svečanih otvaranja hotela i velikih sportskih rezultata.
Pet terasa i tanjir pasulja
Sunčanje je, međutim, imalo i svoje sasvim redovno mjesto u jahorinskom odmoru. Na nekadašnjoj turističkoj mapi bilo je pet terasa za sunčanje: dvije u Rajskoj dolini, po jedna ispod hotela „Jahorina” i „Košuta”, te jedna na Poljicama.
Gostima su bile na raspolaganju stolice s naslonom. Za ručak se dijelio pasulj. Poslije skijanja slijedili su predah, zimsko sunce i topao obrok – program koji nije tražio naročito objašnjenje.
Tu ipak valja sačuvati jednu važnu razliku. Tih pet terasa pripadalo je turističkoj ponudi planine; nudistička mjesta u Bobanovim rupama napravili su sami skijaši. Prema tome, priča o pet sunčališta nije priča o pet zvaničnih nudističkih terasa.
Istorija u pancericama
Prošlost neke planine obično zamišljamo kroz stare domove, prve žičare i fotografije skijaša s opremom koja nam danas djeluje neobično. Ali život je uvijek bio širi od razglednice. U njemu je bilo mjesta i za šalu, dokolicu, neobične navike i odmor kakav se ne unosi u službene programe.
Bobanove rupe sačuvale su upravo takvu uspomenu. Jedni su tamo učili kako se ostaje na skijama. Drugi su otkrili da se, bar za sunčanog dana, može ostati samo u pancericama. A Jahorina je, kao i svaka planina s dugim pamćenjem, imala mjesta za obje priče.
